Foto: pexels.com

Nema goreg osjećaja od onog kad napustiš Sebe, jer netko očekuje da budeš kao drugi. Jer sam očekuješ da moraš. A hoćeš iskreno? Ne moraš ništa. Nisi se rodio da bi postao netko drugi.

Mjesec je do Venere, kvadrirani Saturnom i Plutonom redefiniraju ljepotu. Ljubav. Tebe.

Vidjeh sliku jedne žene. Nije imala savršene zube, ali je imala savršen osmijeh.

Koliko je zapravo žena koje se bore s nedostižnim idealima ljepote. Koliko je onih koje se osjećaju manje vrijedne jer nemaju za implatante, za nadogradnje, korekcije, za sve blještavilo moderne tehnologije koja stvara kvazi ljepotu.

Koliko je njih ostalo skriveno, neprepoznatljivo, zatvoreno u svoja 4 zida. Koliko njih mrzi odraz u svom ogledalu.

Koliko njih živi opterećeno normama društva pa je opteretilo i sebe. Mnogo je djevojaka koje nikad nisu dale priliku sebi, a nisu ju ni dobile.

Ljudi se bave time tko je prerezao vene, oduzeo sebi život ili skončao naposljetku. Ali nitko se ne bavi onima koji su prerezali sebe.

Otkinuli se od svog tijela. Onima koji žive u sebi kao vlastiti stranci.

Koji se ne vole. Koje ne vole.

Samo zbog toga što ne izgledaju baš “tako”.

Mislim da su naše oči vidjele više “smrti” nego što smo si to voljni priznati. Gledamo ih svakog dana. U životima koji su nam postali kao filteri. U kojima smo sami sebi nedostižni. U kojima više ne slavimo autentičnost.

U životima u kojima se borimo da što prije postanemo netko drugi. I nema goreg osjećaja od onog kad napustiš Sebe, jer netko očekuje da budeš kao drugi.

Jer sam očekuješ da moraš. A hoćeš iskreno?

Ne moraš ništa.

Nisi se rodio da bi postao netko drugi. Bilo bi dobro kad bi cijenili više taj sjaj u očima, nečije osmijehe, toplu kožu i oblik tijela.

Umjesto da stalno zahtijevamo nešto više. I od sebe i od drugih.

Bilo bi dobro kad bi bar danas svaka žena zaboravila na sve ono što ju “ne čini lijepom”. I samo bila. Kad bi ju netko podsjetio na to da je dovoljno da samo diše.

I da je već Savršena.

Sanja Paraminski