Mars je do Urana kvadriran Jupiterom i Saturnom…


Nismo dužni nikome objašnjavati svoj smisao…

Foto: pixabay.com

Imamo pravo na loše dane. Imamo pravo odgovoriti na svaku uvredu, povredu i osjećaj boli. Imamo pravo podvući crte. Granice. Zidove. Ako treba i svemire, samo da nas više ne prelaze i gaze. Dok ustajemo od stola gdje se više ne servira poštovanje, ljubav, tolerancija. Imamo slobodu ne pravdanja. Nikome i nikada. I nismo dužni nikome djelovati smisleno. Nismo dužni nikome objašnjavati svoj smisao.

Mars je do Urana kvadriran Jupiterom i Saturnom. Šokantni su prizori nas samih koje srećemo. Dok šećemo po našim strahovima, ludilima, raspoloženjima. Dok u tragovima skupljamo sebe pokušavajući biti što tiši.

Da ne uznemirimo. Da ne zasmetamo. Da izbjegnemo čudne poglede i upite “zašto?”. Guramo se pod tepihe. Trpimo slomove. Anksioznosti. Glasove koji nam naviru i ne daju mira.

Zatvaramo se u vlastite prozore i nadamo se da će ljudi gledati kroz nas. Pokušavamo zadržati takt.

Roditi strpljenje. Progutati smirenje. Zatvaramo sobe. Zidove. Vrata. Tresemo se u samoći.

Dočekujemo jutra. Hodamo po plafonu da ne probudimo druge. Da ne zapnemo o nečije riječi. Postupke. Ili tišinu.

Gutamo boli. Uvrede. Lance sreće. Tuđa pravila. Naredbe. Osjećaje. Jer ako progutamo sve to, više nas ništa neće moći progutati, zar ne? I odjednom shvaćamo da smo odavno ranjeni na istom mjestu.

Dižemo se. Puštamo vrata, zidove, glasove, jeku. Suprotstavljamo se. Odgovaramo na prozivke. Galamu. Udarce. Patnju. Odjednom vrištimo. Svađamo se. Držimo do svojih granica.

I odjednom nas više nije briga tko će nas čuti, vidjeti. Koga ćemo probuditi. Koga ćemo ostaviti u čudu. I više nema nikoga kome smo dužni odgovarati na “zašto?”.

Jer shvaćamo da imamo pravo na loše dane. Loša raspoloženja. Strahove. Anksioznosti. Vlastite borbe.

Shvaćamo da imamo pravo vrištati. I očekivati da nas netko čuje.

Imamo pravo odgovoriti na svaku uvredu, povredu i osjećaj boli. Imamo pravo podvući crte. Granice. Zidove. Ako treba i svemire, samo da nas više ne prelaze i gaze.

Imamo pravo plakati. Ležati. Tugovati. Šetati kako želimo. Biti kakvi jesmo. Imamo pravo ustati i otići. Odustati od nečega ili nekoga. Imamo pravo reći da nešto nećemo i ne želimo.

Imamo pravo živjeti za ono za što smo rođeni. Za sebe.

I u svakom tom trenutku bola, raspadanja, sastavljanja, vrištanja, grebanja o pod, o zidove, o sebe. U svakom trenutku dok izgovaramo “ne”i “ne želim”.

Dok ustajemo od stola gdje se više ne servira poštovanje. Ljubav. Tolerancija.

Imamo slobodu ne pravdanja. Nikome. I nikada. I da, nismo dužni nikome  djelovati smisleno. Nismo dužni nikome objašnjavati svoj smisao. Zapamtite to.

Sanja Paraminski

Novosti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *